Sve više razmišljam o odlukama dušebrižnika
koje su mračne i slavne, koje su sjajne niti našeg mentaliteta. Ta divna
stvorenja koja su stvorila stereotip pripadnosti, koja su ustanovila u
kolotečini osjećaj za naše i ono što nije naše. Razmišljam o njima, o sebi, o
Krleži koji je u romanu „Na rubu pameti“ jasno rekao što treba da kaže u svoju
odbranu, u odbranu jednog salonaša koji postaje sinonim „veleizdaje“ i koji
opet kroz „domaćinsko“ raspoloženje,
da se i ubistvo smatra svetim činom, postaje onaj kojeg progone i koji se opire
bezumlju uzalud, uzalud sve do sopstvene tragedije. U ženi Krleža nalazi jedan light motive i tako se prema njoj i
ophodi kao kurvi nazivajući junakinje ove knjige „brodolomkama“ na prvi pogled, ali se naslućuje motiv zajedničkih
ljubavi sa tadašnjim mladićima koji će postati revolucija u revoluciji divnog
zanosa Sovjetske Rusije. (valjda su istu ženu volili i Krleža i Tito iz doba
moskovskih čistki. prim aut*) Ali ovo nije priča o Krleži i njegovom romanu Na Rubu Pameti. Ovo je priča o ovom
vremenu koje je slično postavljeno kao ono vrijeme iz 1938 godine kada je
završen taj motivni roman i već izdan u nakladi Zagrebačkog tvrdog tiska umiruće
„tamnice naroda“ koja će da se rodi
tek sedam godina kasnije kao surogat nečeg o čemu je On pisao. Jeste fasciniran
sam ovim djelom, a ne mogu da sasvim utvrdim da sam ga i najbolje razumio. Pa
možda bih ipak mogao utvrditi da sam ga više osjetio na svojoj koži nego razumio.
Zato sam ga valjda i čitajući povezao veoma blisko sa sopstvenom tragedijom. Ja
sam zbilja nekada osjećam kao čovjek tragične sudbine. Ali... sve više
razmišljam o sopstvenoj pripadnosti, jer mi današnji „dušebrižnici“ stvaraju slične slike na tom Krležinom rubu pameti.
Upravo posmatram mladu ženu kako sa dvoje
male djece ispod mog prozora sakuplja opale plodove drenića (dren), škrte gorštačke
biljke mog kraja koja me više ne podsjeća na vitamine, zdravlje i na imber sok
kojeg smo pili kao djeca iz kuhinja baka, majka, tetaka i komšija, već me to
grmasto drvo podsjeća na politiku, na „gospon
domaćinskog, na njegov vinograd“ na kastu poluidiotiziranih vladajućih
fukara koji bi da se u cijelom svom imetku ponesu kao onaj isti Krležin domaćinski i koji bi da imaju poslednju
riječ na sve, na nas ostale neposlušne i ogavne hodače po cesti, na nas koji se
vraćamo kao Filip Latinovicz (takođe
Krležina figurina) i koji u cijelom provincijskom anatemisanom sistemu kulture
pronalaze u sebi veličinu za koju se vrijedi boriti. Ali to je moja druga
fascinacija, prava je ipak slika. Krležina slika ispod mog prozora, mlada žena
sa s djecom i drenjinama, gotovo barokna slika nekog zaboravljenog slikara.
Socijalna slika jednog bezvremenskog grada koji bi da lagano umre, koji bi da
se upokoji, a i ima sve atribute, jer su njegove ubice moralni domaćinski
dušebrižnici. Ja sam samo grobar koji sa lopatom stojim nad rakom dok zadrigli
pop čita masnim ustima moleban iz poderanog psaltira sa kojim vjerovatno
podbača vrata od paščare. Takvu sliku društva osjećam, ovakav, ubog kao
Smrdljivi Martin kojeg niko ne voli da mu leti oko glave. Ja itekako letim oko
glave šećera u vinogradu gospodina domaćinskog. Njegov vrt je predivan za
njegovu djecu, i drenjine rastu i kradu ih lupeži i On puca i ubija iz sačmare
svoje lupeže. Ja stojim i pijem vino s njim, ja sam taj koji diže glas na
njegov postupak i pravo da vam kažem, očekujem isto što i sa krležinim junakom.
pročitajte knjigu, o pročitajte je vapijem za tim, i shvatite moje riječi.
Volio bih da ove krležine stihove shvate oni
kojima je danas lijepo, koji bi da piju vino sa domaćinskim, da razglabaju o
sopstvenom razvoju, o progresu o pripadnosti o onima koji „jesu naši i pak onima koji to nisu“. Oni se ne osvrću na one hodače
kojima pripadam sam, koji nisam njihov, njihova ulizica, njihov Kvazimodo. Sve
pristajem da budem, samo ne njihov pulen, ne njihova sijena, njihova pastoralna
maštarija i njihov posinak. I njih će stići glas vapećeg Krleže na rubovima
svih umova i razbijenim stereotipima o pripadanju i ne pripadanju. Al prije bih
se i ja odrekao „našeg poštenja i
junaštva i njihove kulture“. prije bih govorio Krležu nego što bih
ispišavao mokraću od njihovog vina iz vrta gosn
Domaćinskog. Bijeda ipak najjače pjeva iz usta Miroslava K;
„Bijeda
se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje,
ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje.“
Gotovo kafkijanskim zapletom pitam se o svom
procesu, pitam se kada ću se probuditi i shvatiti da se svijet promjenio oko
mene. Kada će doći po mene i obelodaniti moj proces. Ja nisam njihov, baš kao
što oni nisu moji. Nacionalna pripadnost je užasno minimizirana pred velikim
vrtom, vinogradom gosn domaćinskog.
Kod njega je nacionalnost pripadnost kasti, staležu, novcu, moći, pa makar i
ovako male moći, provincijske, pilićarske moći kakvu imaju oni jadnici i
neznalice koji su se dočepali svog načina da „legalno“ pokradu male svote. Te
male svote novca, položaja, staleži, kvazi-elitizma i pripadnosti jednom određenom
političko-skolastičkom anti-moralu, nadživljavaju i nadglasavaju jednu osnovnu
vrijednost, a to je vrijednost zajedništva. Zajednica je pojedena između ličnih
interesnih distanci koje se upravo pojedaju i glože zbog sitnog koristoljublja
i kvazi-pripadnosti, kvazi-aristokratije, kvazi-familijarnog i
kvazi-individualizma. Ne postoji ni jedan valjani razlog da budem dio njih, kad
su već prevalili preko usana tu usranu kvislinšku, kolaboracionističku veznu
kratku rečenicu koja mi odzvanja u ušima i teroriše mi razum svakog dana „On nije naš“ , kao da to NIJE NAŠ znači
da sam izdao vjeru, naciju, porod i rod, a ne da sam izdao i prokazao ono što
vrijedi izdati i čega se Krležijanski vrijedi boriti izdajstvom nepotizma,
ličnog interesa, poltronisanja, spišavanja sa „kulturnom“ manjinom,
kolaboracije sa okupatorom i svega što se slobodarski duh gnuša. Naravno,
gnušam se tih takvih i nisam njihov i nikada neću biti njihov ni po cijenu da
mi stane dah, da ogladnim, da me uhapse, da me protjeraju, da me izrugaju. Ja
ću ostati uvijek stranac za govnarske moraliste koji su se nafatirali lakih
dnevnica na teret nas koji nismo njihovi. Ne biti njihov danas za mene je
velika čast. Jer ko je to vrijedan mene i moje slobode. Ni jedna fukara koja će
proći neće moći dovjeka gledati u budućnost. Za njih je prošlost, a za slobodu
je budućnost. Žalim samo što neću moći da gledam kako propada to „njihovo“ jer
će il oni otići prije mene il ja pobjeći od njih prije velikog, konačnog pada
njihovog.
Zašto sam izdao te vrijednosti, al prvo
treba objasniti zašto su;
- Kolaboracionisti. Zato što su izdali svoje fabrike, dozvolili da ih
unište tuđini, neutralisali glas naroda, zastrašili penzionere, obespravili
omladinu, odbili ulagati u kulturu a kulturom nazvali ispijanje rakije i
kabadahijama dali benzina da paradiraju ulicama. Zato što su obesmislili jednu
epohu koja je stvorena da se integrišemo i zajedno iskoristimo momenat koji smo
imali. Zato što su oni u tom momentu vidjeli samo donacije za koje su kupovali
stanove u velikim gradovima. Zato što su se spišali sa onima koji su im do juče
palili kuće i potpisali bezuslovnu prodaju grada. Zato neću ja „nisam naš“ i
takav NAŠ ne želim biti.
- Nepotisti. Zato što su na odgovorna mjesta zaposlili svoje bezrepe
rođake i komšije koji, osim pripadnosti njihovoj zloj krvi i sokaku, nemaju
ništa vrijedno da kažu u svoju odbranu, koji ne poznaju materiju ni jednog
posla na koji su dovedeni kao prikolice i za koji dobijaju nezaslužene novce,
dok omladina sa stručnim školama mora da radi na njihovim pilanama i pilanama
njihovih kolaboracionih šefova. Zato ne želim da budem njihov, ne želeći po
prirodi stvari da me proklinje nečiji pametniji sin od mene, jer ni sam nisam
najpametniji i ne zaslužujem više od onoga što znam i što me sleduje, iako ni
to malo ne mogu od podobnih imati.
- Fukare. Zato što su obećavali jadnom narodu svakojaka blaga iz
riznice i vinskog podruma gosn
Domaćinskog i što hapse jadnu sirotinju dok usjeca drvo u lugu da ga proda
kako bi preživjela jedan eon njihovog apsolutnog vladanja. Sirotinja krade šumu
od njihovih kolaboracionih šefova i to je pored preživljavanja najsvijetliji
moralni čin čovjeka jer tom krađom ustvari treba dati do znanja da je šuma nas
koji nismo Oni. Zato što su svake dvije godine pokušavali ustrašiti penzionere
da neće dobiti penzije ako ne zaokruže njih i što su na izborima za njihove
fotelje glasali i stanovnici seoskih grobalja. A ko na grobljima traži glasa,
taj groba imati svog neće (istorijska pouka). Zato ne želim da budem njihov.
Ovo je to njihovo sveto trojstvo. Ovo nije
objašnjenje, ovo je dijagnostifikovani virus koji izjeda društvo današnjice u
svakom gradu ove napaćene Krajine koja je od Kočića do današnjih dana imala
svoje Davide Štrpce, svoje Jazavce i svoje „banove“ koji su jahali narod a Petar Kočić koji je i pored toga što je bio
prezren i gladan kao pas u tadašnjem sistemu iskreno i časno slobodu i
otadžbinu ljubio. ( Ko iskreno i strasno
ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren
i gladan kao pas. )
Ali vratimo se jednom Hrvatu koji je znao
jako da isprovocira nacionalni stroj kod njegovih, a da ostane dovoljno čovjek
za nas sve ma čiji i koji bili. Onaj koji je generacijama studenata i
intelektalaca držao čas o besmislu jednog vremena i u čije su ime strahovali
birokratski zelenaši nekadašnjeg vremena. Danas ga niko gotovo ne poznaje,
negovi su rekli da nije nikad bio njihov, a naši da nije sasvim naš ni bio.
Naravno to mu je i bio cilj. Krleža na
rubu pameti ove balkanske, sirotinjske, intelektualne svojine i podvojenja
i dvojbi na naše i njihove u vremenu kada je svako svakom tiranin i u zemlji u
kojoj se svi ponašaju kao okupatori, ažive vijekovima. Mi smo okupatori za
njih, a tu su njihove političke elite kolaboracionisti sa našim šefovima
teritorije i obratno.
Kao što se Krležin pobunjenik obreo u
neobranom i zatekao pred gnijevom Domaćinskog jer je svom finansijeru rekao da
je kriminalac pošto se ovaj hvali time da je ubio četiri čovjeka koja su htjela
da ukradu vino iz njegove pivnice, tako se i današnja situacija stvara za one
koji bi da kažu istinu. Gotovo kafkijanski završava na stubu posramljenja,
gubljenja statusa i ostalih privilegija u kojima je uživao. Taj Krležin Doktor
je jedan motiv današnjeg društva koje ne postoji, a vapaj da se rodi i da
današnja gospoda Domaćinski u svojim vinogradima ne mogu spletkariti i ubijati
zdrav razum. Zato ta pamet visi o rubu, na ivici provalije jednog nadasve
mediokritetskog okruženja, jednog fukaraškog društva koje dozvoljava ovakve
nakaze da nam čine suverene, da nam budu vodilje kroz život, politika koja nas
preddstavlja. Nije čudo što nas civilizacija neće da prihvati i što će ovo
neminovno morati da pukne, nestane i da se ugase još jednom državnosti nastale
na ovakvim krivim srastanjima poslije ratova. Kod nas ni jedan rat nije na
čistac doveo neku svježu i narodnu energiju koja bi počela rad za čovjeka. Kod
nas je svaka kardinalna promjena dovodila druge identične rastuće želje za
ličnom imovinskom kartom, bez ustezanja od moralnih zadrški.
Zbog toga i onaj drenić ispod mog prozora
nije više moj, nego motivacijski njihov, dakako njihovo političko drvo za
potkusurivanje surogatnih, naprasno stvaranih etno-motiva u svrhu političke
kampanje koja se odigrava uz pijanstva kod „doma kulture“. Zato je sav onaj vrt
gosn domaćinskog ustvari i ovaj vrt pod kojim sjede oni čiji ja nisam i ne
želim da budem. Hvala im što mi otvoriše oči, ja ovako neiskusan bih pomislio
da pripadam njima.
I kada se sve sagleda i kada se se stiša
strast ostaje još nešto da se kaže o Krleži, uprkos onima koji će ovaj tekst da
čitaju sa gnušanjem ili kao tele u šarena vrata, ja ne namjeravam da
objašnjavam, a i ne bih imao vremena, s toga ću za kraj da kažem nešto od
Miroslava K. Onako na njegov egzistencijalni način.
„Bijeda je dvorkinja gozbe, prstom zatvara rake,
gola
i prezrena, klecava, nemoćne bijedne šake.“
I još po koji otmjeni zanos o rakiji sa drveta neznanja. Naime, strah od tog
drveta ispod mog prozora, koje svoje grane nadvija nad mojom mansardom,
nevjerovatno podsjeća na strah Filipa Latinovicza, mladog slikara koji ne samo
da osjeća nepripadanje već i gnušanje sopstvene okoline i prostra koji ga
izluđuju. Osjećam sličan zanos od povratka u zavičaj. Ja ubogi Filip, bez
ideje, sa kičicom koju koristim kao oružje, sa sopstvenom praznoćom, borim se
sa tim drvetom i ljutim plodovima političke zavrzlame. Drugim riječima, Krležijanski, želim da kažem jednu
mudrost samo meni sklonu i nesebično dragu, iz moje glave skovanu, kao iz glave
Miroslava K.
Gdje
politika pijana mukom hoda po trijeznoći,
Tu
se oporosti u rakiji osjećaju po bjesnoći!
u Drvaru na dan brodoloma ljeta
gospodnjeg negdje u rujnu 2013.